Piše: Bo­ris Jo­va­no­vić


Razblažite rakiju prepečenicu i gusto vino razblažite u danima blagim. Samo ne razblažujte krv i ljubav, ne razblažujte u ime blagih dana. Jedno je, blagi zemljače, razblažiti, a drugo je blagim učiniti, ti to dobro znaš, a ja za tobom sričem blagdanske riječi.
Nadam se da ću blagošću umiti lice i stopliti dušu i ta nada zamiriše na nešto u nama što je obično iznad, a gotovo uvijek izvan nas.
Rodio se i valja ga ljuljati. Znamo li da je još uvijek slab, znamo li da je među nama i da mu s nama nije tako dobro? Znamo li da mu je svaki dan raspeti dan i da mu je svaki čas još jedan klin i da mu je svaki minut još jedan vapaj? Ne zbog toga što je nemoćan i slab, već stoga što smo u svojoj lažljivoj snazi i nemoćnoj moći upravo mi - slabi i nemoćni. Tako mu otežavamo teret i pozleđujemo rane i još se time veselimo i zbog toga likujemo. Zapitam se ponekad: koliko još treba da nas trpi ovakve kakvi jesmo i zašto nas ne učini boljim kad već sve umije i sve može? Umije sve i može sve, samo neće da nama uskrati najvažnije pravo: da budemo bolji danas nego juče, a lošiji nego sjutra. Ili želimo sopstveno pravo da damo nepravu i nepravdi kako bi se oslobodili nečega što nam liči na mrtvu kamenčinu, a zapravo je živo spasenje. Teško nam se razabrati u svemu i svačemu, jer smo u divljoj prašumi zaboravili na pitomo drvo blagorodno koje rađa i uznosi, a ništa zauzvrat ne traži sem da se zagledamo u njegovu krošnju i da mu zažilimo žile koje krv raznose i koje nas živim životom obdaruju.
Čujemo li glasove onih istočnih mudraca ili su to arlauci nekakvih zapadnjačkih luda? I jesu li istočnjaci došli da pronesu glasove velikog rođenja ili su lude sa zapada prerušeni u istočne mudrace umjesto objave velikog rođenja objavili svijetu malo umiranje i veliko ništavilo? I ko je car Irod naših dana i da li je samo jedan ili je tušta i tma carevića koji u ime svojeg cara naređuju i presuđuju svakome novorođeniku u svakom Vitlejemu?
Jesu li zvjezdice lažnosjajne zaklonile sjaj onoj jedinoj zvijezdi i možemo li zvijezdu istine sagledati očima laži?
Koliko je onih kojima su ova pitanja važna, kad nam se već čini da nema onoga koji zna odgovore na sva pitanja? I može li se odgovor došapnuti, može li se tuđe znanje svojim proglasiti? I zna li onaj koji misli da zna ili onaj koji zna da ne zna?
Naviknimo oči na svjetlost i uši na istinu, pa će nam se sve, samo po sebi, otkriti i sve će se, samo od sebe, reći i utvrditi.
Zašto je sve što je tako lako toliko teško i zašto nam je najlakše ono što je najteže, a najteže ono što je najlakše?
Eto tako bih govorio, tako bi mi ustima dušica žuborila, da sam, kojim slučajem, ono što nijesam- veliki prorok u malome selu ili mali prorok kojeg su najmanji proglasili najvećim. Sumnjivo mi je i jedno i drugo, jer su odvajkada proroci bili sumnjiva roba, a počesto i rog umjesto svijeće.
Kotrljaju se blagi dani ulicama i trotoarima na kojima, kao i lane, babe-proleterke prodaju vunene čarape, nazuvice, gaće, tamjan i svijeće. Proleterke ne odustaju ni pod ledenom rosuljom i nijesu zagledane u nebo čija je punoća sakrivena prepredenom maglom. Babe-proleterke ćutke nude svoju vunenu muku i gaće i tamjan i svijeće i prekorno se zagledaju u oči svakome žuriši što prolazi pored njihovih tezgica-gajbica. Proleterke na trotoarima su proroci ovih blagih dana i u njihovoj pokori i prekori su naša istina i sudbina naša. I ako prodaju čarape-čarape su prodale, a ne rog za svijeću.
A u našim malim hramovima, u našim tužnoveselim birtijama i otmenim bircuzima stolovi su ovih blagih dana-okrugli, pa na ćoše. A za okruglim tavulinima i ovih blagih dana su vitezovi okruglog astala i proroci-okrugli, pa na ćoše. I svako u svemu ima pravo, i svako ima svoju jedinu istinu i svi znaju da je istina samo jedna, a istine im se po svemu razlikuju. I riječi im nijesu blage iako svi znaju da su napolju i mimo-blagi dani. Ko je još među našim prorocima vidio blage ljude i ko je već za stolovima okruglim, pa na ćoše došao do jedine istine?
Kome je do istine- neka ide...Đe ono, zapravo i zaboga, treba da ide onaj kojem je do istine ili, avaj, do morala? Možda se to nekada i negdje još i znalo. Ili su sve to mirisne bapske kaže koje nas zadajaju i u ovim blagim danima...
Elem, pošto smo blagi ljuđi, lako nam je biti blag i u blagdanima. I kad zakojevitezaju mali horovi agnostika, ateista, antiteista, vjernika i ostalih repera, sve nam je nekako-potaman. I kad se nazdravi Jedinom i Svevidećem i svim paganskim i olimpijskim dilberima, nekako nam je-puno srce.
I kad zaječe gusle ili zagrlati neki Mrčajevko, ili se prenemogne i snevolji nekoj Žitorađanki- opet nam je-potaman. Pa onda zapraše rokeri, zajeca neki šaban, zabugari veliki Toma- i opet- ne može biti bolje. Pa se pomješaju dunje i viljamovke, šljivke i lozovače, laži i istine, vinca i pivca-i opet- samo tako. Važno je da su nam srca smekšana i da su nam dušice zapjevale.
I onako blagi dani dohode, mimohode, prolaze, a blagih ljudi kao da nikada nije bilo.
Ili su oni svjesno izabrali-nesjećanje...
(Autor je književnik)